Vlakom na rizu
by Sasa Martic
Piše: Saša Martic
Vlakom na rizu Minhen, Njemacka, 2002 godina. Prije tocno 4 godine nas pet smo bili u fazi zadnjih priprema za put na SP 2002 u Japanu i Koreji. 7 mjeseci prije pocetka prvenstva izvalili smo ideju da idemo, ali kopnom. Transsibirskom zeljeznicom kroz Rusiju. Nismo imali love, niti posla, niti bogatih roditelja, niti nekoga tko bi nam mogao uskociti kao sponzor. Ali zelju. I to veliku. Od prvog trenutka kada je ideja predlozena, nitko više nije mislio na bilo što drugo. Skupljali smo lovu, radili svakakve poslove, cistili tude podrume i tavane, krecili stanove, instalirali softvere za neku lovu, te polako skupljali informacije za put. Slikali se na pruzi, kako bi tu pricu objavili u jednim novinama. Trenutak kada stojimo priljubljeni uz maricu, raširenih nogu i ruku, okruzeni sa 20 specijalaca koji su dobili dojavu da se neka sekta u kockastim majicama zeli kolektivno baciti pod vlak i zbog toga biva kompletan prigradski promet zaustavljen. Neprocjenjivo! Trenutak kada se tjedan dana prije polaska izgube putovnice predane zbog viza i kada vam jedan od putnika kaze da je svu lovu za put izgubio na kladionici. Neprocjenjivo! Zaprijetiš konzulatu murjom i medijima i odjednom se nadu putovnice. Digneš kredit na slijedecih par godina i dobiješ lovu da odeš u Japan vlakom. Trenutak kada nam dan prije polaska, nakon 7 mjeseci pomnog planiranja, na zeljeznickoj stanici u Minhenu kazu da su svi vlakovi do Moskve bukirani i da jedino mozemo avionom do tamo. Neprocjenjivo! Trenutak kada smo sletjeli u Moskvu i mimoilazimo se u hodniku aerodroma sa kompletnom nogometnom reprezenacijom Jugoslavije, koja se vraca sa nekakvog turnira za Beograd. Neprocjenjivo. 7 dana vlakom kroz Rusiju, nas 5 stisnuti u jedan kupe sa 4 kreveta. Provodenje po 8 sati u restoran vagonu, svakodnevno opijanje sa raznim oblicima i vrstama vodke, trovanje hranom dvojice suputnika, higijena koja se sastoji od vlaznih maramica, ispovijed pijanog ruskog generala o razvodu braka i ruskim tajnim operacijama u jadranskom moru za vrijeme NATO bombardiranja Srbije, cjelodnevne price, pijanke, pjesme uz gitaru sa Rusima i Ukrajincima koji ne pricaju niti jedan strani jezik, niti mi pricamo Ruski, al spoznaja da smo uz par litara vodke svi braca Slaveni i da je oduvijek postojao samo jedan okupator, ruši sve komunikacijske barijere. Trenutak kada vlak stoji na stanici, sve wc-kabine u vlaku zakljucane i jednoga od nas potjera duza nuzda nakon cjelonocnog pijanstva i jutarnjeg gulaša "Soljanke", pa kuda, gdje, frka!!! Neprocjenjivo. Prvi tuš nakon 7 dana, šetnje i upoznavanje ljudi u Vladivostoku, gradu koji je do prije nekoliko godina unazad bio citavo vrijeme izoliran od stranaca, turista, konzulata, ambasada. Neprocjenjivo. Dolazak u Japan, nakon skoro 2 tjedna putovanja i napokon mogucnost iz sveg grla zaoriti navijanjem, stvarno neprocjenjivo. Docek poput kakvih zvijezda, slikanja na svakom koraku, respekt do neba, ponašanje domacina prema najobicnijim navijacima, kao da se zovemo Ronaldo ili Zidane, udruga Japanca koji su osnovali FC Croatia u Japanu - iako nitko od njih nikakve veze sa Hrvatskom nema, kupanje, zezancija, gitara, pjesma, nogomet u kampu pored Ibarakija, jedan od nas pri utrcavanju u more, promaši val i glavom se zakuca u plicak, razdere si pola glave, ostatak misli da je došlo do tuce, dolaze japanski kamermani, novinari. Neopisivo. Padanje u slavljenickoj euforiji naglavacke preko pet redova na tribini, nakon Olicevih 1:1 protiv Italije, nismo se svi ni smirili, a odjednom vrijeme, vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, zamor, sve je stalo! Totalni muk, cuješ samo svoje srce kako udara u predinfarktnom stanju. 10 metara iza talijanske mreze promatraš kako Rapaiceva lopta prelijece Buffona, sve je stalo odjednom, samo srce udara. Taj trenutak traje vjecnost, imaš osjecaj da mozeš komotno otici i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti "Play". Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom, oko mi hvata pojedine slike u prekidima, kapa, usta, grljenje, slina, šal, neciji zubi, opet letim naglavacke preko 5 redova. Neopisivo. Slavlje poslije tekme u jednom kaficu uz crno vino od Babica, štrukle, dalmatinski pršut i Severinu u sred Tokya, neprocjenjivo! Upoznavanje dvojice Splicana koji su po Japanu prodavali hrvatske dresove kupljene za 30 kuna na pijaci u Splitu, po 100 dolara komad i tako financirali sebi i put i boravak na prvenstvu ili tip iz Klisa pored Splita, koji je 4 godine cijepao drva da si kupi polovnog Golfa, kupio povratnu avionsku za Tokyo i pojavio se odjednom uoci tekme u jeans jakni, hlacama, bijeloj majici, starkama, kao da je krenuo na kavu, sa 20 kuna u dzepu i bez karte za bilo koju tekmu. Neprocjenjivo. Na povratku let nam ide preko Tajlanda, ostajemo u Bangkoku jednu noc, ne mozemo potrošiti 30 dolara koliko je sve jeftino. Kupujemo majice, suvenire, sutradan uoci polaska uspijevamo potrošiti zadnje kovanice za pivo i još ostavljamo konobarici više od 5 dolara bakšiša. Trenutak kada nam na aerodromu kazu da još moramo platiti 5 dolara aerodromskog poreza, kojeg smo naravno zaboravili, a nitko od nas nema više ni prebijene pare u dzepu, a bez placanja ne zele niti cuti da nas puste u avion. Neprocjenjivo. Hrpa trenutaka, jedan neprocjenjiv dozivljaj, za cijeli zivot.